JEDINSTVO…JEDINSTVO…

KOMENTAR

Piše: Ronald Bogatić

Natjecateljska sezona u IV. HNL - istok je iza nas. Donjomiholjačko Jedinstvo na kraju je završilo na 13. mjestu. Jako veliki broj nogometnih simpatizera reći će da je to slab rezultat, posebice nakon izuzetno uspješnog jesenskog dijela natjecanja nakon kojega je Jedinstvo s Čepinom dijelilo 4. i 5. mjesto s 31. osvojenim bodom. Proljeće je definitivno donijelo razočarenje. Uslijedile su ozljede i odlazak nekolicine igrača, promjena trenera, slabe igre cijele momčadi, posebice na gostovanjima gdje su donjomiholjački nogometaši tijekom cijelog proljetnog dijela natjecanja osvojili samo jedan (1 !) jedini bod i to u predzadnjem kolu protiv slabašne Slavonije iz Ivanovca. Dodamo li tome i podatak da Jedinstvo nije zabilježilo pobjedu u čak devet (9) posljednjih kola, postaje jasno kako je to bila polusezona koju će svi nastojati što prije zaboraviti.

Ostvareni rezultat ne bi bio toliko ni loš da svojim anemičnim igrama u drugom dijelu sezone nogometaši Jedinstva nisu s tribina otjerali veliki broj donjomiholjačkih ljubitelja nogometa. O navijačima koji sebe nazivaju «Young boysima» neću ni govoriti, oni su nakon 2 zaredana poraza odustali od navijanja i podrške Jedinstvu.

Što se dogodilo tijekom zimske stanke? Jesu li donjomiholjački nogometaši odjednom zaboravili igrati nogomet ili su svi ostali odjednom postali prvoligaški kadar?

Naravno da ni jedno ni drugo nije točno. Jasno nam je svima i da je recesija u državi dosegla svoj vrhunac, da je ponestalo financijskih sredstava, kako u klubu, tako i kod navijača kojima je možda i tih 15,00 kn za ulaznicu postalo prevelik izdatak. Ali…

Vjerujem da će se velika većina složiti sa mnom kada kažem da su ipak sami igrači najveći krivci za ostvareni rezultat, a ni pojedini potezi Uprave nisu se pokazali kao najs(p)retnija riješenja.

Odluka o promjeni trenera i zahvala na suradnji Ronaldu Feketeu, uvjeren sam da je zamišljena kao pokušaj izazivanja pozitivnog šoka u ekipi. S time se mogu složiti, međutim smatram da je odluka o postavljanju Silvija Ježića za trenera-igrača, u tom trenutku bila potpuni promašaj. Da se razumijemo, izuzetno cijenim Silvija Ježića kao osobu, nogometaša, sportaša općenito. Smatram da je uz Rudiku Vidu jedan od najboljih nogometaša koji je igrao u Jedinstvu, ali kada se je već odlučio prihvatiti trenerskog posla, trebao se je ostaviti igranja. Da pojasnim… Nemoguće je bilo kome uspostaviti autoritet nad igračima s kojima se zajedno tušira, trči po travnjaku, griješi tijekom igre (pogreške su sastavni dio svake igre, no u ovom slučaju su uvjetovane i dodatnom dekoncentracijom zbog trenerskog angažmana, odnosno razmišljanja o eventualnim zamjenama, taktičkoj postavi na terenu, itd…), raspravlja s protivničkim igračima, sucima, itd…. A da ne govorimo o apsurdu da je zapravo Tomo Hat, kao kapetan, Silviju Ježiću na terenu šef, koji je njemu zapravo trener…Hm…

Uvjeren sam da će Silvijo Ježić biti uspješan trener, baš kao što je bio i igrač (i još uvijek je, s obzirom da je uz kapetana Hata bio najstandardniji, bez njih dvojice, rezultati Jedinstva definitivno bi bili puno lošiji). Stoga, ukoliko sam Ježić donese odluku da će se prihvatiti trenerskog posla, Uprava Jedinstva već sada, iako je sezona tek završila, mora jasno reći da je Silvijo Ježić trenerska budućnost Jedinstva i da će on voditi seniorsku ekipu u sljedećoj sezoni, omogućiti mu da sam napravi selekciju igrača na koje će računati, osigurati mu sve potrebne uvjete za rad i kvalitetne pripreme i na kraju dogovoriti jakog i atraktivnog protivnika protiv kojega će Silvijo Ježić odigrati svoju oproštajnu utakmicu. Jer u sljedećoj sezoni, ako želi biti uspješan trener, onda mora biti autoritet, a to ne može dokle god zajedno s ostalima trči po terenu.

I još nešto…. Šuška se da je predsjednik Goran Aladić najavio ostavku. To je u svakom slučaju njegovo demokratsko pravo, međutim smatram da to ne bi bio dobar potez za Jedinstvo. Klub je prečesto mijenjao Uprave i na taj način zapravo trošio ljude koji su imali volje i snage pomoći. Jedinstvo je danas, unatoč svim problemima, četvrtoligaš koji se nije borio za opstanak, nego je u svojoj premijernoj sezoni pokazao da može igrati sa svima. U sastavu su sve dečki (izuzev Šundalića) iz donjomiholjačkog kraja, mladi i talentirani, koji uz podršku nekolicine malo starijih, mogu još 3-4 sezone igrati i biti nositelji igre Jedinstva. Tu su i mlađe kategorije koje se uredno natječu i postižu solidne rezultate, stadion koji je napokon doveden koliko-toliko u red, izgrađeno je pomoćno igralište s rasvjetom, klupske strukture funkcioniraju, novaca nema previše, ali za osnovne potrebe ga ima sasvim dovoljno. Jasno da to nije zasluga samo predsjednika, ali moramo biti realni, baš kako je on najodgovorniji, tako je isto i najzaslužniji za sve što se događa u klubu i oko njega. Stoga, predsjedniče, razmislite još jednom….