Vicmaher na djelu - Danas svaka šuša-muša može glumiti

Edo Vujić zagrebački glumac koji je ove godine obilježio 35. obljetnicu glumačkoga rada jedan je od brojnih glumaca koji su prijatelji Donjeg Miholjca. Grad je upoznao drugujući s ocem i sinom Torjanac, ali i s Mikom, Janezom i drugim entuzijastima koji su gradili kulturno-umjetnički amaterizam u Donjem Miholjcu. Zato mu je svaki boravak u Donjem Miholjcu nov doživljaj, a posebno ga raduje svaki novi susret s razdraganom publikom

Rijetki su glumci ili zabavljači koji i do posljednjeg trenutka prije izlaska na scenu nemaju rituale koji im pomažu da izvedu uspješan nastup. I Edo Vujić je takav, ali je njegov ritual da zabavlja društvo u kome opušteno čeka poziv na scenu. Nekoliko je puta Stjepan Mikolašević Mika prekidao razgovor koji smo vodili u restoranu "Slavona“ pozivajući ga da krene, jer je voditelj već nervozan, a isto je tako Edo nekoliko puta nastavljao prekinuti ležerni razgovor u kojem smo se podsjećali na njegove glumačke početke. Naravno da je ta opuštenost prije nastupa stečevina desetljeća iskustva i rutine u glumačkom poslu.
"Naslijedio sam, Bogu hvala, mnogo talenta, a sve je ostalo uporan rad. Još kad sam bio u školi mnogi su profesori prije ispitivanja gradiva zahtijevali da im ispričam vic o čijoj je iskričavosti ovisila i ocjena koju bih dobio. Kada sam se glumom počeo ozbiljnije baviti u Zagrebačkom kazalištu mladih, prošli smo s pedagozima koji su ondje radili, pravu malu glumačku akademiju sa svom podukom koja je potrebna glumcima. Nezaboravna je Zvjezdana Ladika koja nas je mnogo čemu naučila. Zato vjerojatno i nisam osjećao potrebu da završim klasičnu Glumačku akademiju, jer bi morao prekidati glumiti, raditi, da bih učio ono što već znam. Bili smo sjajna ekipa i imali smo brojne nastupe. Glumom se u stvari bavim znatno više od 35 godina koliko smo priznali ja i moji suradnici obilježavajući početkom ove godine 35. obljetnicu rada. Naime, ne računam ono amatersko bavljenje glumom, već je eto prošlo 35 godina od kako za glumački posao primam naknadu – honorare ili plaću" - priča nam Edo.
S tolikim talentom za vic, mora da ste imali problema s dramskim ulogama?
"Ma, znate, svaki glumac ima problema s nekom vrstom uloga. Da sad pitate Peru Kvrgića, siguran sam da bi nabrojio tek pokoju ulogu iz svog opusa koja mu je "sjela“. Tako je i sa mnom. U Varaždinskom gradskom kazalištu sam dugo radio kao gostujući glumac i ondje sam nosi dramski repertoar. To je naprosto sudbina glumaca u manjim kazalištima. Tamo sam igrao i po šest premijera u sezoni što je strašno mnogo. Mnogo sam nastupao, ali to je tako, u svakom poslu ima nešto što ti je lijepo, ugodno i pravi "gušt“ i ponešto što "moraš odraditi“. Ja sam ponosan na to što sam i taj manje omiljen dio posla odradio profesionalno i onako kako su to redatelji zahtijevali. Sad sam već dvadeset godina u Kerempuhu gdje imam većinom uloge koje me oduševljavaju".
Je li teško imati ovakve nastupe u kojima treba zabavljati publiku pričajući im viceve?
"Je. Moram se dobro pripremiti. Ponajprije trebam izvršiti nekakvu "globalnu selekciju“ viceva koje ću pričati. Nije nevažno je li program ugovoren za publiku koja te sluša „po narudžbi“ zato jer je pozvana uz neku drugu prigodu. Takvi su obično došli mrzovoljni i ne odgovaraju, ne reagiraju na ono što pričam. Isto tako, ako je u publici mnogo djece, opet moraš paziti što ćeš pričati, jer ne priliči da prostačiš ako su posjetitelji premladi. Inače, oko te psovke u vicu dosta smo često raspravljali. Neki vic naprosto ne možeš ispričati bez tih uzrečica. To čak i ne zovem psovkom. Tako viceve i pričamo u običnom razgovoru i to je dio šarma u nastupu. Nikada ne psujem bez neke posebne potrebe, tek da bih psovao".
Koliko ste najduže nastupali "u cugu"?
"Cijelu noć. Bilo je to sjajno. Negdje smo nastupali na nekoj priredbi Kemal Monteno i ja. Sjajan nastup. Kada je sve završilo za publiku, domaćin je priredio večeru za izvođače i organizatore i bilo nas je negdje oko četrdeset. Naizmjence smo pričali viceve Kemo i ja. Sjajan je kozer i međusobno smo se nadopunjavali doslovce do jutra, cijelu noć".
Kakva je situacija na "stand up sceni" u Hrvatskoj?
"Katastrofalna. Danas svaka šuša - muša misli da može glumiti. U Zagrebu ima grupa zabavljača koji sami sebe nazivaju "stand up“ zabavljačima i sami sebe doživljavaju kao da su izmislili kabare, a to nema veze. Pravi je kabare kod nas bio kada su nastupali Viki Glovacki, Nela Eržišnik i Braco Reiss začetnici domaće stand up komedije, ali to je tema za neki duži razgovor".
Dobro, onda na kraju što čete na jesen kad se odmorite?
"Pa, već smo počeli pripreme za novu predstavu u "Kerempuhu“, a ja imam novi projekt. Nešto poput kasete „Naš vic svagdašnji“, ali ću nastojati da u tehničkom smislu to bude kvalitetnije. Bit će to DVD sa vicevima i uvjeren sam da će biti dobro prihvaćen od publike".


Na dan predstave Edo Vujić posjetio je i pogone "Limexa“:
"Začuđen sam onime što sam vidio. Nisam neki poznavatelj tehničke struke, ali me fascinirala ta množina i veličina modernih strojeva. Svjestan sam što znači jedno tako veliko poduzeće za Donji Miholjac, ali i za našu Hrvatsku. Nije mala stvar biti najveći proizvođač u Europi bilo čega, a kada su u pitanju takvi proizvoda kao što se miješalice, kolica i kamini. To je nešto posebno. Siguran sam da kod nas nema puno tako moderno opremljenih tvornica kao što je ova i za to treba "skinuti kapu“ vlasniku i osnivaču tvornice Josipu Šeleju" - komentirao je Edo.